Kasno sam te uzljubio o ljepoto

Sa sigurnošću u savjesti znam: Ljubim te Gospodine. Ti si pogodio svojim Riječju moje srce i ja sam te uzljubio. Nebo i zemlja i sve svari koje su u njima sa svih strana mi govore da te ljubim. A što ljubim kada tebe ljubim? Ne neku tjelesnu ljepotu, ni neku prolaznu kratkotrajnu stvar. Pa ipak

ljubim svjetlo, glas, miris hranu, nasladu nutarnjeg čovjeka, gdje se kuša okus koji nezasitnost ne umanjuje i gdje se nalazi tjeskoba koju zasićenost ne raspršuje. To ljubim kada ljubim Boga.

A što je to? Rekoh svim stvarima na dohvat moga tijela: govorite mi o mome Bogu, kažite mi nešto o njemu. I one na sav glas uzviknuše: on nas je stvorio, mi nismo tvoj Bog, traži uzvišenije od nas! Tada se obratih sam sebi, tebi dušo moja, koja si vrijednija od tijela jer ga oživljavaš. Ali i za tebe, život tvoga života je Bog. Koga ljubim, dakle kada ljubim moga Boga? Tko si Ti koji iznad moje duše i gdje stanuješ moj Gospodine? Jer se sjećam dana kad sam te upoznao, i tamo te pronalazim svaki puta kad se prisjećam na tebe.

Kasno sam te uzljubio, o Ljepoto stara i uvijek nova, kasno sam te uzljubio! Ti si bio u meni, a ja sam bio izvan sebe, i tražio sam te neprikladno se dajući tvojim stvorenjima. Ti si bio samnom, ali ja nisam bio s tobom. Zvao si me, i tvoj usklik je pobijedio moju gluhoću, Ti si me prosvijetlio i svoj sjaj je pobijedio moju sljepoću, proširio si svoj miris i ja sam odahnuo: i sada tebe žudim. Kušao sam te, i sada sam gladan i žedan tebe. Dodirnuo si me i gorim od želje za tvojim mirom.