Sveti Šarbel Makhlouf

Priča o Svetom Šarbelu Makhloufu

Premda ovaj svetac nikada nije odlazio daleko od libanonskoga sela Beka-Kafra, u kojemu je rođen, njegov se utjecaj nadaleko proširio.

Josipa Zarouna Makhloufa odgajao je ujak, jer mu je otac, koji je vodio mazge, umro kad su Josipu bile tek tri godine. U dobi od 23 godine Josip je stupio u samostan svetoga Marona u Annayi, u Libanonu, i u čast mučenika iz drugoga stoljeća uzeo ime Šarbel Makhlouf. Svoje je doživotne zavjete položio 1853., a šest godina poslije bio je zaređen za svećenika.

Slijedeći primjer svetoga Marona iz petoga stoljeća, Šarbel Makhlouf živio je kao pustinjak od 1875. pa sve do svoje smrti. Glas o njegovoj svetosti poticao je ljude da ga traže kako bi primili blagoslov i bili uključeni u njegove molitve. Strogo je postio i bio veoma odan Presvetom Oltarskom Sakramentu. Kad bi ga njegovi poglavari povremeno zamolili da podjeljuje sakramente obližnjim selima, Šarbel je to činio rado.

Umro je kasno poslijepodne na Badnjak. Kršćani i nekršćani ubrzo su njegov grob učinili mjestom hodočašća i ozdravljenja. Papa Pavao VI. proglasio je Šarbela blaženim 1965., a svetim ga je proglasio 12 godina poslije.

Razmatranje

Ivan Pavao II. često je govorio da Crkva ima dva plućna krila — Istok i Zapad — te da mora naučiti disati s oba. Spominjanje svetaca poput Šarbela Makhloufa pomaže Crkvi cijeniti i raznolikost i jedinstvo prisutne u Katoličkoj Crkvi. Kao i svi sveci, Šarbel nas upućuje na Boga i poziva nas da velikodušno surađujemo s Božjom milošću, bez obzira na okolnosti našega života. Kako naš molitveni život postaje dublji i iskreniji, tako postajemo spremniji dati takav velikodušan odgovor.