Sveti Marcelin i Petar
- Slavi se
- 3. lipnja
- Neobvezni spomendan
Kanonizirani prije uspostave Kongregacije
„Ovdje počivaju tijela svetoga Marcelina, svećenika, i Petra, egzorcista, koji su po čudesnom nadahnuću, uz pomoć Gospodnju, mnoge nevjernike priveli spoznaji prave vjere, poučili ih zapovijedima Zakona i naposljetku, po zapovijedi bezbožnoga tiranina, zaslužili biti okrunjeni palmom mučeništva.”
Dana 23. veljače 303. rimski car Dioklecijan izdao je edikt koji je pokrenuo žestok progon kršćana. Edikt je nalagao rušenje kršćanskih crkava i uništavanje svetopisamskih knjiga, oduzimao je kršćanima sva zakonska prava te zahtijevao zapljenu njihove imovine. Godine 304. Dioklecijan je naredio uhićenje klera, prisiljavajući ga da prinosi žrtve rimskim bogovima ili da se suoči sa zatvorom, mučenjem i smrću. Ta su se zlostavljanja nastavila pod Dioklecijanom i njegovim sucarevima sve do 311., kada je Galerije izdao edikt o snošljivosti prema kršćanima. Točan broj kršćana koji su u tome razdoblju podnijeli mučeništvo nije poznat, ali je možda dosezao i tisuće. Današnji su sveci bili među prvim kršćanima koji su u tome vremenu primili vijenac mučeništva.
O Marcelinu i Petru sačuvano je vrlo malo podataka. Vjeruje se da su obojica pripadala rimskom kleru: Marcelin je bio svećenik, a Petar egzorcist. Obojica su uvrštena u rimski kanon mise, zajedno s drugim ranim mučenicima i svecima.
Ono malo što znamo o tim mučenicima dolazi nam od svetoga Damaza I., koji je služio kao papa od 366. do 384. godine. Kao dijete, Damaz je čuo pripovijest o mučeništvu svetih Marcelina i Petra iz usta jednoga od krvnika koji je poslije postao kršćanin. Nakon uhićenja Marcelin i Petar najvjerojatnije su bili podvrgnuti prividnom suđenju, proglašeni krivima te im je zatim pružena mogućnost da zadobiju slobodu ako prinesu tamjan rimskim bogovima. Oni su to odbili. Dok su bili u tamnici, obojica su drugim zatvorenicima i tamničarima naviještali Evanđelje. Kako bi se stalo na kraj njihovu evangeliziranju, izdana je naredba da ih odvedu na skrovito mjesto u obližnjoj šumi, gdje im je zapovjeđeno da sami iskopaju svoje grobove. Učinili su to radosno, a potom su bili obezglavljeni i pokopani na tome tajnom mjestu kako bi se spriječilo druge kršćane da štuju njihove grobove.
Nakon smrti Marcelina i Petra, priče o njima postale su nadaleko poznate. Nešto poslije, božanskom providnošću, dvije svete žene po imenu Lucila i Firmina bile su upućene do mjesta njihova ukopa. Uzele su tijela svetaca i pokopale ih u onome što se danas naziva Marcelinove i Petrove katakombe. Te katakombe sadrže tisuće grobova, ponajprije kršćanskih, a nekoć su služile i kao tajno mjesto kršćanskoga bogoslužja.
Godine 313. car Konstantin Veliki izdao je Milanski edikt, kojim je kršćanstvo postalo zakonito i kojim se zahtijevalo dobrohotno postupanje prema kršćanima. U sklopu svojih nastojanja da pomogne rastu kršćanstva, Konstantin je poslao svoju majku, svetu Helenu, na put u Svetu Zemlju da donese relikvije Kristove muke. Konstantin je također sagradio mnoge crkve na raznim svetim mjestima. Jedna od tih crkava jest Bazilika svetih Marcelina i Petra, podignuta nad njihovim katakombama. Kad je sveta Helena umrla, Konstantin joj je pokraj bazilike sagradio mauzolej, koji je stoljećima bio njezino počivalište. Zbog toga se pobožnost prema svetim Marcelinu i Petru široko proširila.
Početkom devetoga stoljeća njemački redovnik po imenu Einhard, koji je prethodno bio tajnik cara Karla Velikoga, zatražio je od pape Grgura IV. relikvije mučenika. Kao odgovor na to papa Grgur poslao je relikvije svetih Marcelina i Petra, a u Seligenstadtu je u njihovu čast podignut samostan. Nakon što su ondje bili pokopani, govorilo se da su se dogodila mnoga čudesa.
Iako o pojedinostima njihova života znamo malo, štovanje tih ranih svetaca bilo je vrlo rašireno, a njihova se imena i danas zazivaju svaki put kada se u misi koristi rimski kanon. Ono što je sigurno jest da je hrabrost tih svetaca pred licem smrti tijekom mnogih stoljeća nadahnula bezbrojne kršćane. Kao što je Isus rekao: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15, 13). Na mnogo načina, svatko tko je bio nadahnut mučeništvom svetih Marcelina i Petra može se smatrati njihovim prijateljem. Premda su davno umrli, „prijateljstvo” njihova svjedočanstva traje.
Dok iskazujete čast ovim mučenicima, razmatrajte i svoj vlastiti poziv da nesebično položite život za druge. Umrijeti sebi — živjeti žrtveno i nesebično — nije nimalo lako. Ali kada je Božja milost živa u vašem životu, otkrit ćete da vam se daje hrabrost koja vam je potrebna da budete Kristov svjedok. Molite za istu onu hrabrost koju su imali Marcelin i Petar, kako bi vaša požrtvovna ljubav učinila vas prijateljem onima kojima je potrebno vaše svjedočanstvo.
Molitva
Sveti Marceline i Petre, hrabro ste položili svoje živote radi Evanđelja i time duhovno postali prijatelji svima koji će biti nadahnuti vašim svjedočanstvom. Molite za mene da i ja imam hrabrosti svjedočiti za Krista živeći nesebično i žrtveno za druge, kako bi se po mome svjedočanstvu na njih izlile Božja milost i milosrđe. Sveti Marceline i Petre, molite za mene. Isuse, uzdam se u Tebe.
