Sveti Grgur VII.

Život svetoga Grgura VII.

Deseto stoljeće i prva polovica jedanaestoga bili su mračni dani za Crkvu, dijelom zato što je papinstvo bilo igračka različitih rimskih obitelji. Godine 1049. stvari su se počele mijenjati kada je izabran papa Lav IX., reformator. Doveo je u Rim mladoga redovnika po imenu Hildebrand kao svojega savjetnika i posebnog izaslanika za važne misije. Taj će Hildebrand postati Grgur VII.

Tri su zla tada mučila Crkvu: simonija — kupovanje i prodavanje svetih službi i svetih stvari; nezakonita ženidba klera; te laička investitura — kada su kraljevi i plemići nadzirali imenovanje crkvenih službenika. Svim tim pojavama Hildebrand je posvetio svoju reformsku pozornost, najprije kao savjetnik papama, a zatim i kao papa.

Papinska pisma Grgura VII. naglašavaju ulogu rimskog biskupa kao Kristova namjesnika i vidljivoga središta jedinstva u Crkvi. Osobito je poznat po dugotrajnom sporu s carem Svetoga Rimskog Carstva Henrikom IV. oko toga tko treba imati vlast nad izborom biskupa i opata.

Grgur VII. odlučno se opirao svakom napadu na slobodu Crkve. Zbog toga je trpio i naposljetku umro u progonstvu. Rekao je: „Ljubio sam pravdu i mrzio nepravdu; zato umirem u progonstvu.“ Trideset godina poslije Crkva je napokon izvojevala pobjedu u svojoj borbi protiv laičke investiture. Liturgijski se blagdan svetoga Grgura VII. slavi 25. svibnja.

Razmišljanje

Gregorijanska reforma, prijelomna etapa u povijesti Kristove Crkve, dobila je ime po ovome čovjeku koji je nastojao osloboditi papinstvo i cijelu Crkvu od neprikladne vlasti svjetovnih vladara. Nasuprot nezdravom crkvenom nacionalizmu u nekim krajevima, Grgur je ponovno istaknuo jedinstvo cijele Crkve, utemeljeno na Kristu i izraženo u rimskom biskupu, nasljedniku svetoga Petra.

Pročitajte: Dotaknuti smrću, izliječeni po katoličkim svecima