Sveti Ćiril i Metod

Zamislite kako bi izgledao život kada ne biste mogli čitati zato što jezik kojim govorite uopće nema pisani oblik. Nema abecede, nema knjiga, postoji samo govorni jezik. To je ozračje u koje su naši današnji sveci bili poslani naviještati Evanđelje.

Njihova je priča započela u Solunu u Grčkoj, na području koje je najprije evangelizirao Sveti Pavao. Grčkom govorećem carskom upravnom službeniku i njegovoj ženi rodilo se sedam sinova. Dvojica od tih dječaka zvala su se Konstantin i Mihael. Njihova je majka najvjerojatnije bila slavenskoga podrijetla, pa su dječaci, uz grčki i latinski, naučili i njezin nepisani jezik. Kad je Konstantinu bilo oko četrnaest godina, poslan je u veliki grčki grad Carigrad na školovanje. Ondje je upoznao i mladoga bizantskoga cara Mihaela III., koji je tada još bio dijete. Nakon završetka školovanja Konstantin je odlučio postati svećenik. Ubrzo nakon ređenja pozvan je da poučava te je uskoro postao poznat kao „Filozof“. Konstantinov brat Mihael, oko dvanaest godina stariji od njega, započeo je svoju službu u državnoj upravi u Makedoniji, ali je odlučio napustiti taj položaj kako bi postao redovnik, uzevši ime Metod.

Kad je Konstantinu bilo oko trideset godina, a njegov brat Metod bio na početku četrdesetih, Konstantin je odlučio ostaviti svoju učiteljsku službu i prigrliti život molitve u bratovu samostanu. No nakon nekoliko godina car Mihael III., sada već odrastao, zamolio je Konstantina da pođe u misiju evangelizirati Židove i Turke Hazare na području današnje Rusije, Ukrajine i Krima. Metod ga je pratio na toj misiji, a obojica su naučila i hebrejski i turski kako bi tim narodima mogli govoriti njihovim materinskim jezicima.

Nakon nekoliko godina moravski knez Rastislav zamolio je cara Mihaela III. da pošalje misionare u Veliku Moravsku, na području današnje Češke. Njegov je narod odbacio poganstvo i prigrlio kršćanstvo, ali nije imao nikoga tko bi im mogao tumačiti vjeru na njihovu slavenskom jeziku, budući da se njemačko svećenstvo strogo držalo latinskoga. Upravo će ta misija postati početak novoga doba i nove metode evangelizacije u Crkvi.

U Velikoj Moravskoj Konstantin i Metod počeli su prevoditi Bibliju i liturgijske knjige na slavenski jezik. Budući da taj jezik nije imao pisani oblik, pa čak ni abecedu, Ćiril je stvorio pismo. Različite je glasove pretvorio u znakove, što je njemu i njegovu bratu omogućilo da potom zapišu svete tekstove. Uz prevoditeljski rad počeli su narod i buduće slavenske klerike poučavati kako čitati na njihovu novom pisanom jeziku. S vremenom se to novo pismo razvilo u ono što je danas poznato kao ćirilica te je temelj mnogih istočnoeuropskih i azijskih jezika kojima se danas služi više od 250 milijuna ljudi.

Premda su slavenski narodi s velikom radošću slušali Evanđelje i molili liturgiju na svome materinskom jeziku, mnogi su se njemački klerici protivili takvu pristupu. Kako bi riješili taj problem, braća su otputovala u Rim, gdje su primila odobrenje pape Hadrijana II., koji ih je zaredio za biskupe i poslao natrag u Veliku Moravsku. No prije nego što su napustili Rim, Konstantin se razbolio. Prije smrti potpuno se posvetio Bogu kao redovnik u jednom od grčkih samostana, uzevši redovničko ime Ćiril. Njegov se brat Metod potom vratio u Veliku Moravsku kako bi nastavio svoje djelo.

Biskup Metod proveo je sljedećih četrnaest godina evangelizirajući narod na njihovu materinskom jeziku, odgajajući kler i djelotvorno upravljajući Crkvom. I dalje je podnosio grubo postupanje njemačkoga klera; jedno su ga vrijeme čak i utamničili, ali je on ustrajao i proširio svoje misionarsko djelovanje i izvan granica Velike Moravske.

Tek tisuću godina poslije ova su braća primila opću čast koju su zaslužila, kada ih je Zapadna Crkva unijela u svoj liturgijski kalendar. Stoljeće nakon toga papa Ivan Pavao II., i sam Slaven, iskazao je toj dvojici braće čast naslovom suzaštitnika Europe i apostola Slavena.

Ta nas velika braća uče da Evanđelje mora biti osobno i shvaćeno kroz prizmu našega vlastitog jezika, kulture i ljudskoga iskustva. Uče nas i da se moramo truditi dijeliti Evanđelje s drugima na načine koje oni razumiju i s kojima se mogu poistovjetiti. Dok častimo te velike misionare, razmatrajte na koje vas načine Bog želi upotrijebiti da dosegnete druge njegovom porukom spasenja. Iako možda ne ćete biti pozvani izmisliti novo pismo da biste to učinili, bit ćete pozvani izići iz svoje sigurnosti. Budite hrabri, stvaralački i gorljivi u tom nastojanju, nasljedujući ove apostole Slavena.