Sveta Margareta Marija Alacoque

Margareta Alacoque rodila se ili u gradiću Terreau ili u Hautecouru, u Burgundskom Vojvodstvu unutar Svetoga Rimskog Carstva, na području današnje Francuske. Bila je jedno od petero preživjele djece i jedina preživjela kći. U svojoj autobiografiji navodi da ju je Isus od najranijega djetinjstva uzeo za svoju te da joj je, čim je postala svjesna, pokazao „ružnoću grijeha”. Kao dijete običavala je uvijek iznova govoriti: „Bogu prikazujem svoju čistoću i zavjetujem trajnu djevičansku čistoću.” Jednoga je dana to izmolila kao zavjet za vrijeme posvete na misi; no priznala je da nije imala nikakvu predodžbu što znače „čistoća” ili „djevičanstvo”. Znala je samo da ih želi.

Margaretin je otac umro dok je još bila vrlo malena. Prve je pouke primala od drugih seljana i poslužnika, budući da je njezina majka sve svoje vrijeme trošila nastojeći se pobrinuti za djecu. U dobi od devet godina poslana je živjeti klarisama, koje su je poučavale. No nakon samo dvije godine ondje teško se razboljela, vjerojatno od reumatske groznice, te četiri godine nije mogla hodati. Jednoga joj je dana bilo predloženo da se posveti Blaženoj Djevici Mariji, zavjetujući se da će biti jedna od njezinih kćeri ako ozdravi. Čim se posvetila Mariji, ozdravila je, a Blažena Majka postala je majka njezina srca, poučavajući je i ispravljajući. Ubrzo potom, dok je molila krunicu, ukazala joj se Blažena Majka i rekla: „Čudim se, kćeri moja, da si tako nemarna u mojoj službi!” Taj je puni ljubavi prijekor duboko djelovao na Margaretu, toliko da je na potvrdi svojemu imenu dodala ime Marija, te je postala Margareta Marija.

Druga kušnja, koja se pretvorila u blagoslov, došla je u obliku novčanih nevolja nakon očeve smrti. Trojica očevih rođaka preuzela su upravu nad obiteljskim imanjem i nadzirala svaki vid života njihove obitelji. To je tlačenje trajalo sve dok Margareti Mariji nije bilo sedamnaest godina, kada je njezin stariji brat dosegnuo zakonsku dob da preuzme upravu iz ruku očeve rodbine. Tijekom tih godina, međutim, tlačenje i okrutnost koje su Margareta Marija i njezina obitelj podnosile omogućile su joj da dublje razumije Isusovu patnju. Isus joj se, naime, često ukazivao u svome izmučenom i pretučenom stanju, učeći je da svoje patnje i nepravde sjedinjuje s njegovima. Isus joj je redovito govorio. Poslije u životu, nakon što je otkrila ta osjetilna iskustva s našim Gospodinom Patnikom, čudila se što drugi nemaju ista mistična iskustva kao ona. Te su godine bile ispunjene i čestim pohodima Presvetom Oltarskom Sakramentu. Kad joj skrbnici nisu dopuštali da pođe u crkvu na molitvu, provodila bi duge sate, pa i dane, straga u vrtu ili pokraj staje, sama na koljenima, moleći slomljena srca.

Pred kraj Margaretine mladosti majka ju je poticala na udaju i da se odrekne redovničkoga života na koji se bila obvezala još od djetinjstva. Budući da joj je majka bila udovica, imala je malo sredstava da se sama uzdržava. Jedina joj je nada bila da se Margareta uda kako bi se o njoj skrbilo u kćerinu domu. Majka ju je kroz suze uvijek iznova molila da se uda. Zbog toga je Margareta Marija počela više izlaziti u društvo i pohađati plesove sa svojom braćom. To je mučilo njezino srce; svaki put kad bi se vratila kući, bila je duboko svjesna Isusove žalosti. Barem joj se jednom, nakon povratka s plesa, Isus ukazao onakav kakav je bio za bičevanja uz stup, otkrivajući joj svoju ljubav prema njoj i to da su njezini grijesi uzrok njegove patnje. Margareta to više nije mogla podnositi: malo po malo ponovno se posvetila svome dječjem zavjetu da će stupiti u redovnički život.

Kad je obitelj Margarete Marije shvatila da je čvrsto odlučila postati redovnica, nastojali su je nagovoriti da stupi ursulinkama, kojima je već pristupila jedna rođakinja. Ona je, međutim, željela prigrliti stroži život sestara od Pohođenja Marijina. Premda se činilo da su svi protiv nje, ustrajala je te je 21. svibnja 1571. stupila u samostan Pohođenja u Paray-le-Monialu. Čim je ušla u govornicu pri svome prvom posjetu, u nutrini je čula Isusa kako govori: „Ovdje te želim imati.” Nakon određenih dvojbi njezinih poglavara o tome odgovara li doista sestrama od Pohođenja, primila je redovničko odijelo i položila zavjete 6. studenoga 1572.

Tijekom novicijata Isus joj je objavio da za nju ima posebno poslanje. Trebala je postati prazno platno na kojem će biti ispisane i objavljene Isusove patnje. Nakon što je Margareta Marija položila zavjete, Isus joj se više puta ukazivao, očitujući joj svoju želju da se časti njegovo Presveto Srce i sve dublje sjedinjujući njezinu dušu sa svojim patnjama. Uoči svakoga prvog petka Isus ju je poticao da od 23 sata do ponoći drži svetu uru, ležeći ničice kako bi ušla u njegovu ljudsku žalost koju je podnio dok su ga apostoli napustili u vrtu. Na prvi petak bilo joj je naređeno da primi svetu pričest. Isus joj je rekao da želi da ga svi ljudi ljube i upoznaju ljubav njegova Srca. U petak nakon osmine svetkovine Tijelova Isus je zatražio da se ustanovi blagdan u čast njegova Presvetoga Srca. Jednom joj je Isus rekao: „Moje je božansko Srce toliko rasplamtjelo ljubavlju prema ljudima, a osobito prema tebi, da više ne može u sebi zadržavati plamenove svoje goruće ljubavi, nego ih mora po tebi razlijevati.” Vidjela je Isusovo Srce u plamenu i okrunjeno trnjem. Plamen je predstavljao Isusovu goruću ljubav prema čovječanstvu, a trnje grešan i nezahvalan odgovor ljudi.

Isus je dao dvanaest obećanja onima koji budu častili njegovo Presveto Srce: „Dat ću im sve milosti potrebne za njihovo staleško stanje. Uspostavit ću mir u njihovim obiteljima. Tješit ću ih u svim njihovim nevoljama. Oni će u Mom Srcu naći sigurno utočište za života, a osobito na času smrti. Izlit ću obilne blagoslove na sva njihova djela. Grešnici će u Mom Srcu naći izvor beskrajnoga oceana milosrđa. Mlaki će postati gorljivi. Gorljivi će se duše brzo uzdići do velike savršenosti. Blagoslovit ću kuće u kojima bude izložena i čašćena slika Moga Srca. Svećenicima ću dati moć da dirnu i najokorjelija srca. Onima koji budu širili ovu pobožnost imena će biti upisana u Mom Srcu i nikada se iz njega neće izbrisati. Svemoguća ljubav Moga Srca dat će svima koji se budu pričestili na Prvi petak kroz devet uzastopnih mjeseci milost konačnoga pokajanja; neće umrijeti pod mojom nemilošću niti bez primanja svojih sakramenata; Moje će Srce biti njihovo sigurno utočište u onome posljednjem času.”

Sestra Margareta Marija podijelila je svoja viđenja s majkom de Saumaise, koja je sumnjala u njihovu vjerodostojnost. Njezini su poglavari izražavali zabrinutost da sestra Margareta Marija ne živi uobičajenim molitvenim životom jedne sestre od Pohođenja. Očekivali su da moli određene usmene molitve i obavlja razna propisana razmatranja. Ali kako bi mogla? Bila je mističarka, privučena dubokom zajedništvu s Isusom. On je već bio s njom, sjedinjivao se s njom u dubini njezine duše. Nije se, dakako, mogla udaljiti od samoga Isusa kako bi se bavila površnijim molitvama.

Naposljetku je njezina poglavarica počela vjerovati Margareti Mariji, ali je tražila da svoja viđenja i mistična iskustva podvrgne sudu teologa, koji su zaključili da je u zabludi. I mnoge su sestre sumnjale u nju. Božjom providnošću isusovac, otac i budući svetac, Klaudije de la Colombière postao je ispovjednik sestara. Kad je saslušao Margaretu Mariju, povjerovao joj je i pomogao poduprijeti vjerodostojnost tih viđenja. Pred kraj života Margarete Marije njezina je zajednica počela prihvaćati objave te je slavila blagdan Presvetoga Srca, sagradivši kapelicu Presvetomu Srcu tri godine prije njezine smrti. Sedamdeset i pet godina nakon njezine smrti, nakon temeljita ispitivanja, papa Klement XIII. odobrio je pobožnost Presvetom Srcu Isusovu, pripravljajući put kanonizaciji Margarete Marije, do koje ipak nije došlo sve do 1920., kao i unošenju toga blagdana u Opći rimski kalendar, što se dogodilo 1929.

Danas nema nikakve sumnje da je sveta Margareta Marija Alacoque živjela duboko mističnim životom i da su objave koje je primila došle izravno od Isusa. Za života je, međutim, mnogo trpjela u mističnom sjedinjenju sa svojim raspetim Gospodinom. Suočavala se s trajnim protivljenjem dok je nastojala ispuniti Božju volju, bila ismijavana, izvrgavana ruglu i smatrana osobom u zabludi. No Bog za velika djela upotrebljava one koje ovaj svijet otpisuje. Pobožnost Presvetomu Srcu Isusovu, koju je naš Gospodin po njoj dao Crkvi, postala je trajna i preobražavajuća pobožnost u nebrojenim životima.

Dok častimo ovu veliku sveticu, razmislite o dubini vlastite pobožnosti prema Isusovu trpećem Srcu. Promislite o dvanaest obećanja koja je Isus dao onima koji časte njegovo Srce. Dok to činite, obnovite i produbite svoju pobožnost prema njemu na taj način kako biste postali još većim primateljem njegova obilnoga milosrđa.