Katekizam Katoličke Crkve uči: « Svetim pomazanjem bolesnika i molitvom svećenika cijela Crkva preporučuje bolesne trpećem i proslavljenom Gospodinu da im olakša boli i da ih spasi, štoviše potiče ih da se slobodno sjedine s Kristovom mukom i smrću i tako doprinesu dobru Božjega Naroda.
Bolest i patnja uvijek su se brojili medu najteža pitanja koja stavljaju na kušnju ljudski život. U bolesti čovjek doživljuje svoju nemoć, svoju ograničenost i privremenost. U svakoj bolesti možemo nazreti smrt. Bolest može čovjeka dovesti do tjeskobe, do zatvaranja u sebe, nekada čak do očaja i pobune protiv Boga. Ali može ga dovesti i do veće zrelosti, pomoći mu da u svom životu razluči
ono što nije bitno te se okrene k onome što jest bitno. Bolest čovjeka vrlo često izazove da Boga traži i da mu se vrati.
Bolesnik pred Bogom
Starozavjetni čovjek svoju bolest živi pred Bogom: zbog bolesti pred Boga izlijeva svoju tužaljku i od njega, gospodara života i smrti, moli ozdravljenje. Bolest postaje put obraćenja a Božje oproštenje početak je ozdravljenja. Izrael iskustveno doživljava da je bolest tajnovito povezana uz grijeh i zlo a da vjernost Bogu u skladu sa zakonom vraća život: «Ja sam Gospodin koji dajem zdravlje« (Izl 15,26). Prorok naslućuje da trpljenje može imati otkupiteljsku vrijednost i za grijehe drugih. Napokon Izaija naviješta da će za Sion nastupiti vrijeme kad će Gospodin oprostiti svaku krivnju i izliječiti svaku bolest.
Krist - liječnik
Kristovo suosjećanje s bolesnima i njegova brojna iscjeljenja svakovrsnih bolesnika očit su znak da je »Bog pohodio narod svoj« (Lk 7,16) i da se približilo Kraljevstvo Božje. Ali Isus ima vlast ne samo liječiti već i grijeh opraštati: on je došao izliječiti čitavoga čovjeka, dušu i tijelo. Isus je liječnik koga bolesnici trebaju. Njegovo suosjećanje sa svima koji trpe ide tako daleko da se s njima poistovjećuje: »oboljeh i pohodili ste me« (Mt 25,36). Isusova posve osobita ljubav prema bolesnima nije kroz vjekove prestala kršćane poticati na posebnu brigu prema svima koji trpe na tijelu i duši. Ta je briga uzrok neumornih napora da im se olakšaju muke.
Isus često od bolesnika zahtijeva vjeru. Pri liječenju se pak služi znakovima: pljuvačkom i polaganjem ruku, kalom i umivanjem. Bolesnici nastoje dotaknuti Isusa »jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala« (Lk 6,19). Tako nas Krist u svojim sakramentima nastavlja »doticati« da nas izliječi.
Potresen tolikim patnjama, Isus ne samo dopušta bolesnicima da ga dotiču, već njihove nevolje uzima na se: »On slabosti naše uze i boli ponese« (Mt 8,17).98 Isus nije izliječio sve bolesne. Njegova su iscjeljenja bila znak dolaska Kraljevstva Božjega. Nagovješćivala su korjenitije ozdravljenje: pobjedu nad grijehom i smrti kroz njegov Vazam. Krist je na križ ponio sve breme našega zla te oduzeo »grijeh svijeta« (Iv 1,29), kojemu je bolest posljedica: Isus je svojom mukom i smrću na križu dao patnji novi smisao: patnja nas odsada može suoblikovati njemu i sjedinjavati s njegovom otkupiteljskom mukom.
Bolesne liječite
Krist je pozvao učenike da idu za njim uzimajući svoj križ. Slijedeći ga, drugim su očima počeli gledati bolest i bolesnike. Isus je učenike pridružio svome siromaštvu i služenju. Učinio ih je dionicima svojeg suosjećanja i iscjeliteljskog poslanja: »Otišavši, propovijedali su obraćenje; izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali« (Mk 6,12-13).
Uskrsli Gospodin ponavlja to poslanje. »U ime će moje... na nemoćnike ruke polagati, i bit će im dobro« (Mk 16,17-18) potvrđujući ga znakovima koje Crkva čini zazivajući njegovo ime. Ti znakovi na poseban način pokazuju da je Isus doista »Bog koji spašava«.
Duh Sveti nekima daje poseban dar ozdravljanja da se preko njih očituje milost Uskrsloga. Međutim, i najžarče molitve ne postižu uvijek ozdravljenje od svih bolesti. Tako sveti Pavao mora od Gospodina naučiti: »Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje« (2 Kor 12,9) i da podnošenje patnji može biti osmišljeno time što »u svom tijelu dopunjani što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, Crkvu« (Kol 1,25).
»Bolesne liječite!« (Mt 10,8). Tu je zadaću Crkva primila od Gospodina i trudi se da je izvrši brigom za bolesne i zagovornom molitvom kojom ih prati. Crkva vjeruje u oživljujuću prisutnost Krista, koji je liječnik duša i tijela. Ta je prisutnost posebno djelotvorna u sakramenatima, a najosobitije u euharistiji, kruhu koji daje život vječni; na povezanost ovoga kruha s tjelesnim zdravljem upućuje sveti Pavao.
Apostolska Crkva međutim poznaje i poseban obred za bolesnike, o čemu svjedoči sveti Jakov: »Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići i ako je sagriješio, oprostit će mu se« (Jak 5,14-15). Predaja je u tom obredu prepoznala jedan od sedam sakramenata Crkve.
Sakrament bolesnih
Crkva vjeruje i uči da je jedan od sedam sakramenata napose određen za potporu onima koje kuša bolest: to je bolesničko pomazanje. Ovo sveto pomazanje bolesnih ustanovljeno je kao istinski i pravi sakrament Novoga zavjeta od Krista, našeg Gospodina, u Marku je spomenuto a vjernicima je preporučeno i proglašeno po Jakovu, apostolu i bratu Gospodinovu....
Svrha je sakramenta bolesničkog pomazanja da dade osobite milosti kršćaninu koji proživljava tegobe vezane uz teške bolesti ili starost.
Vrijeme pogodno za primanje svetog pomazanja sigurno je kad vjernik zbog bolesti ili starosti počinje biti u životnoj pogibelji.
Svaki put kada kršćanin teško oboli, može primiti sveto pomazanje, isto tako nakon primanja kad se bolest pogoršala.
Samo svećenici (prezbiteri i biskupi) mogu dijeliti sakrament bolesničke pomasti; pri dijeljenju, služe se uljem blagoslovljenim od biskupa ili po potrebi od samoga svećenika služitelja.
Bitna radnja u slavlju ovoga sakramenta jest mazanje bolesnika na čelu i rukama (po rimskom obredu) ili na drugim dijelovima tijela (na Istoku); mazanje je popraćeno liturgijskom molitvom svećenika slavitelja kojom zaziva posebnu milost ovog sakramenta.
Plodovi posebne milosti sakramenta bolesničke pomasti jesu:
- bolesnik se sjedinjuje s Kristovom mukom za dobro svoje i Crkve;
- prima potporu, mir i ohrabrenje da kršćanski podnosi tegobe bolesti ili starosti;
- prima oproštenje grijeha ako ga nije mogao primiti u sakramentu pokore;
- dobiva zdravlje ako to koristi duhovnom spasenju;
- pripravlja bolesnika za prijelaz u vječni život.
Umrijeti u Kristu Isusu
Da se uskrsne s Kristom, treba umrijeti s Kristom, treba se »iseliti iz tijela i naseliti kod Gospodina« (2 Kor 5,8). Pri tom »odlasku« (Fil 2,23), koji je smrt, duša se dijeli od tijela. Ona će se sa svojini tijelom sjediniti u dan uskrsnuća mrtvih.
Smrt
»Zagonetka ljudskog položaja dostiže vrhunac pred smrću«. U nekom smislu tjelesna je smrt naravna, ali za vjeru ona je, u stvari, »plaća grijeha« (Rim 6,23). I za one koji umiru u milosti Kristovoj, ona je sudjelovanje u smrti Gospodnjoj, da bi mogli sudjelovati i u njegovu uskrsnuću.
Smrt je kraj zemaljskoga života. Naš je život odmjeren vremenom, tijekom kojega se mijenjamo, starimo, te se kao kod svih živih bića na zemlji, smrt javlja kao normalan svršetak života. Taj vid smrti pridaje hitnost našim životima: spomen na našu smrtnost služi također da nas podsjeti kako za ostvarenje svoga života imamo samo ograničeno vrijeme: «I sjećaj se svoga Stvoritelja u dane svoje mladosti, (...) prije nego se vrati prah u zemlju kao što je iz nje i došao, a duh se vrati Bogu, koji ga je dao» (Prop 12,1.7).
Smrt je posljedica grijeha. Kao vjerodostojni tumač nauka Svetog pisma i Predaje, crkveno Učiteljstvo uči da je smrt ušla u svijet zbog ljudskog grijeha. Iako čovjek posjeduje smrtnu narav, Bog je odredio da ne umre. Smrt je dakle protivna naumu Boga Stvoritelja; ona je ušla u svijet kao posljedica grijeha. »Tjelesna smrt, od koje bi čovjek bio pošteđen da nije sagriješio«, postala je tako čovjekov »posljednji neprijatelj«, koji treba biti pobijeđen.
Smrt je po Kristu preobražena. I Isus, Sin Božji, podnio je smrt svojstvenu ljudskom stanju. Ali, usprkos strahu pred njom, prihvatio ju je činom potpunog i slobodnog podlaganja volji Očevoj. Isusov je posluh promijenio prokletstvo smrti u blagoslov.
Smisao kršćanske smrti
Zahvaljujući Kristu, kršćanska smrt ima pozitivan smisao. »Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak!« (Fil 1,21). »Vjerodostojna je riječ: Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti« (2 Tim 2,11). Bitna novost kršćanske smrti jest u ovome: kršćanin je po krštenju sakramentalno već »umro s Kristom«, da bi živio novim životom; ako pak umremo u milosti Kristovoj, fizička smrt dovršava to »umiranje s Kristom« te ispunja naše utjelovljenje u njega u njegov otkupiteljski čin.
U smrti Bog čovjeka zove k sebi. Zbog toga kršćanin može prema smrti osjetiti želju kakvu je iskusio sveti Pavao: »Želja mi je otići i s Kristom biti« (Fil l,23); i on može svoju smrt preobraziti u čin poslušnosti i ljubavi prema Ocu, po primjeru Kristovu.
Kršćanski je pogled na smrt izvanredno dobro izražen u crkvenom bogoslužju: «Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja a ne oduzima; i pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima».
Smrt je svršetak čovjekova zemaljskog hodočašća, svršetak vremena milosti i milosrđa koje mu Gospodin pruža da ostvari svoj ovozemni život prema Božjem nacrtu i da odredi svoju konačnu sudbinu. Kada završi »jedini tijek našeg zemaljskog života«, više se nećemo vratiti da živimo druge zemaljske živote. Ljudi samo jednom umiru (Hebr 9,27). Poslije smrti nema »ponovnog rađanja« (»reinkarnacije«).
Crkva nas potiče da se pripremimo za čas smrti. »Od nagle i nepripravne smrti, oslobodi nas, Gospodine«, Litanije svih svetih, da molimo Majku Božju da nas zagovara »na času smrti naše« Zdravo Marijo, da se utječemo svetom Josipu, zaštitniku dobre smrti.
U svakom činu i misli tako se vladaj kao da ćeš danas umrijeti. Kad bi imao čistu savjest, ne bi se mnogo bojao smrti. Bolje je čuvati se grijeha nego izbjegavati smrt. Ako danas nisi spreman, kako ćeš biti sutra? » (KKC dijelovi 1005- 1014, 1499-1532)
Izvor: Enciklopedijski priručnik pobožnosti Katoličke Crkve, p. Miljenko Sušac SMM, Misionari monfortanci, Zagreb 2016.
