Apostolska Crkva. Apostoli su zazivanjem Isusova imena ozdravljali bolesne (Dj 3,6), izgonili zle duhove (Dj 16,18) i krštavali nove vjernike (Dj 2,38). Posljednje riječi sv. Stjepana prije smrti bile su: »Gospodine Isuse, primi duh moj« (Dj 7,59).
Crkveni oci. Sv. Augustin, sv. Ambrozije, sv. Ivan Zlatousti, sv. Grgur iz Nise razvili su teologiju Imena Isusova. Sv. Grgur iz Nise pisao je o čudima koja su se događala na zazivanje tog imena.
Sv. Franjo Asiški gajio je pobožnost Imenu Isusovu do te mjere da mu se na spomen tog imena znalo lice ražariti.
Sv. Bernardin Sijenski (1380—1444) je veliki apostol pobožnosti. Kao pučki misionar u Italiji propovijedao je svuda širenje pobožnosti Imenu Isusovu. On je prvi u Katoličkoj Crkvi iznašao i osobno skicirao simbol pobožnosti — sunce iz kojeg izbijaju zrake, u sredinu su urezana tri slova IHS (tri prva slova imena Isusova na grčkom, kao i kratica latinske izreke Iesus Hominum Salvator — Isus Spasitelj čovjeka).
Družba Isusova. Sv. Ignacije Loyolski usvojio je simbol IHS, koji se nalazi na prvoj stranici konstitucija Družbe. Oko simbola IHS sv. Ignacije je napisao: »Samo je u tom imenu sigurno spasenje«.
Bratovština Presvetog Imena Isusova utemeljena je 1432. u Lisabonu od strane o. Andrije Diaza, dominikanca, povodom prestanka kuge nakon javnog štovanja Imena Isusova. Brzo se širila u cijeloj Crkvi.
Papa Inocent XIII. 1723. proširio je blagdan Imena Isusova na cijelu Crkvu. Sv. Ivan Pavao II. vratio ga je u liturgijski kalendar 3. siječnja.