Povijest štovanja Imena Isusova

Kako je pobožnost nastala

Štovanje imena Isusova ima svoje korijene u Novom Zavjetu. Anđeo Božji sv. Josipu objavio ime Spasitelja svijeta još prije njegova rođenja. «Tek što je to u sebi odlučio, ukaza mu se u snu anđeo Gospodnji i reče mu: Josipe Sine Davidov, nemoj se bojati dovesti kući ženu svoju Mariju jer je ono što je ona začela, od Duha Svetoga. Roditi će sina, i nadjeni mu ime Isus, jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njegovih» (Mt 1, 20-22).

Dakle, značenje imena Isusova je Spasitelj. Novi zavjet često govori o važnosti imena Isusova pozivajući se na Stari zavjet gdje se pojmom «Ime» označavao sam Bog. U vrijeme Isusova života učenici su u ime Isusovo činili čudesa i đavle izgonili. «Vratiše se radosno sedamdesetorica te rekoše: Gospodine čak nam se zli duhovi pokoravaju u tvoje ime» (Lk 10,17).

Isus je prije svoje muke apostolima govorio o ljubavi i povezanosti s njime te prošnji u njegovo ime: «Niste vi izabrali mene nego sam ja izabrao vas i odredio vas da idete i rod donosite, i da vaš rod ostane, i da vam Otac dade što god zamolite u moje ime. Ovo vam zapovijedam ljubite jedni druge» (Iv 15, 16-17).

Nakon Isusova uskrsnuća otajstvo njegove osobe i djela spasenja je bila izražena pojmom ime. «Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kome nam se treba spasiti!» (Dj 4, 12)... «Da se na ime Isusovo prigne svako koljeno na Nebu i na zemlji i da svaki jezik prizna na slavu Boga Oca: Isus Krist je Gospodin» (Fil 2, 10-11). Za apostole je rečeno: «A oni ostaviše veliko vijeće veseli što im je udijeljena čast da podnesu zlostavljanje za ime Isusovo» (Dj 5, 41).

U Novom zavjetu nalazimo i sažetak ispovijesti vjere izražene imenom Isusovim. «Tko god zazve ime Gospodnje spasiti će se» (Rim 10, 13).

Crkveni oci iz prvih stoljeća kršćanstva obilno koriste novozavjetne tekstove vezane uz ime Isusovo te u teološkim razmišljanjima na taj način izražavaju ispovijed vjere u Isusa Spasitelja, kao i otajstvo Spasenja te naše sudjelovanje u njemu. Na poseban način valja spomenuti sv. Augustina, sv. Abrozija, sv. Ivana Zlatoustog sv. Grgura iz Nise... Ovaj posljednji je u pismu Nemesiu pisao o pobožnosti imenu Isusovu i čudima koja su se događala na zazivanje tog imena. I svetačka kasnija tradicija svjedoči o važnosti i širenju pobožnosti imenu Isusovu.

Papa Grgur X bulom od 21. 9. 1274. potiče bl. Ivana iz Vercellia, generalnog upravitelja otaca dominikanaca da se taj red zauzme za širenje pobožnosti Imenu Isusovu. Oci dominikanci su se trudili propovijedanjem i pisanjem, a u mnogim Crkvama su podigli oltare na čast imenu Isusovu sa prikazom obrezanja u hramu.

Franjevački izvori govore da je i sv. Franjo gajio pobožnost imenu Isusovu do te mjere da mu se je na spomen tog imena znalo lice ražariti.

V eliki apostol pobožnosti imenu Isusovu je sv. Bernardin Sijenski. Djevovao je kao pučki misionar u Italiji. Svuda gdje je propovijedao pozivao je na tu pobožnost. On je prvi u katoličkoj Crkvi iznašao i osobno skicirao i simbol pobožnosti imena Isusova. Simbol se sastoji od sunca iz kojeg izbijaju zrake a u sredinu su urezana tri slova IHS koja predstavljaju istovremeno tri prva slova imena Isusova na grčkom jeziku, kao i kraticu latinske izreke Iesus Hominum Salvator, (Isus Spasitelj čovjeka). Nakon sv. Bernardina u franjevačkom redu kao apostole pobožnosti imena Isusova treba svakako spomenuti bl. Alberta iz Sarteana i fra Bernardina iz Feltre.

Prvu bratovštinu Presvetog imena Isusova utemeljio je pater Andrea Diaz, dominikanac 1432. u Lisabonu u Portugalu. Utemeljenje bratovštine je povezano uz veliku kugu koja je harala gradom. Pobožni pater Diaz je inzistirao na javnom štovanju imena Isusova na istoimenom oltaru kako bi Bog zaustavio smrtonosnu bolest. Nakon gorljive propovijedi o snazi imena Isusova 20. studenog p. Diaz je blagoslovio vodu i pozvao prisutne da je odnesu oboljelima. Svi oboljeli koji su dodirnuli vodu odmah su ozdravili. Cijeli grad se pokrenuo i u nekoliko tjedana kuga je prestala. Taj čudesni događaj je bio povod za osnivanje bratovštine Presvetog imena Isusova koja se brzo širila ne samo u Portugalu nego i u cijeloj Crkvi. Mnoge pape su bratovštini udijelili posebne oproste i odobrili razne pobožnosti na čast imena Isusova.

Sv. Ignacije Loyolski je usvojio simbol imena Isusova IHS, i on se nalazi na prvoj stranici konstitucija družbe Isusove koje je svetac napisao. Oko simbola IHS sv. Ignacije je napisao: «Samo je u tom imenu sigurno spasenje». tako je i Družba Isusova u povijesti katoličke Crkve odigrala značajnu ulogu u širenju ikonografije i pobožnosti imenu Isusovu. U Rimu na stropu možda najpoznatije isusovačke crkve u svijetu Al Gesủ nalazi se freska trijumf imena Isusova.

Iako se ime Isusovo štovalo od prvih vremena kršćanstva tek u 14-tom stoljeću je počelo javno liturgijsko štovanje imena Isusova. Papa Clemnet VII 1530. je franjevačkom redu odobrio molitvu službe čitanja imena Isusova. Papa Inocent XIII je dekretom od 12. 6. 1723. na cijelu crkvu proširio slavljenje blagdana Imena Isusova koji se nakon nekoliko pomicanja u kalendaru bio ustalio na datum 2. 1. svake godine. U naknadnim promjenama liturgijskog kalendara blagdan je bio ukinut da bi sv. Ivan Pavao II ponovno uvrstio Ime Isusovo u liturgijski kalendar 3. 1. kao neobavezan spomendan.