Molitva Očenaša i vježbanje u kršćanskim krepostima

Pobožno moleći ovu božansku molitvu mi vršimo toliko čina najplemenitijih kršćanskih kreposti koliko je riječi koje izgovaramo. Na riječi Oče naš koji jesi na nebesima , vršimo čine vjere, klanjanja, poniznosti. Moleći da se sveti njegovo ime te da bude slavljeno, pokazujemo žarku gorljivost za njegovu slavu. Moleći ga da dođe njegovo kraljevstvo , vršimo čin nade. Želeći da se vrši njegova volja kako na nebu, tako i na zemlji , pokazujemo duh savršene poslušnosti. Tražeći od njega kruh svagdašnji , živimo siromaštvo duha i slobodu od navezanosti na zemaljska dobara. Moleći ga da nam oprosti naše grijehe, vršimo čin kajanja. Opraštajući onima koji su nas uvrijedili , vršimo čin savršenog milosrđa. Pokorno moleći pomoć u napastima , vršimo čine poniznosti, razboritosti i jakosti. Čekajući da nas oslobodi od zla , vježbamo strpljivost. Napokon, moleći sve to, ne samo za sebe, nego i za svoga bližnjega, i za sve članove Crkve, ponašamo se kao prava djeca Božja, nasljedujemo ga u njegovoj ljubavi koja obuhvaća sve ljude i ispunjamo zapovijed ljubavi prema svome bližnjemu.

Kada molimo ovu molitvu a srce i jezik se slažu i naše nakane su usklađene smislu riječi koje ponavljamo, odbacujemo sve grijehe i opslužujemo sve Božje zapovijedi. Dok razmišljamo da je Bog na nebu , to jest beskrajno nad nama po veličini svoje uzvišenosti, u nama se bude osjećaji dubokog poštovanja za Božju prisutnost, te prožeti pravednim strahom, odbacujemo oholost i ponizujemo se do svog ništavila. Kad izgovaramo ime Oče , sjetimo se da smo od Boga posredstvom naših roditelja primili život i da su nas naši učitelji odgajali; svi oni - roditelji i učitelji - tu na zemlji zastupaju Boga i njegove su žive slike. Dakle, mi ih trebamo poštivati, ili bolje rečeno, poštivati Boga u njihovim osobama i dobro paziti da ih ne bismo prezreli i ožalostili.

Kada želimo da sveto ime Božje bude slavljeno , daleko smo od toga da ga obeščašćujemo. Kad smatramo Božje kraljevstvo svojom baštinom , odričemo se svake navezanosti na dobra ovoga svijeta. Kad iskreno tražimo za svoga bližnjega ista dobra koja želimo i za sebe same, odričemo se mržnje, nesloge i zavisti. Kad molimo Boga za kruh naš svagdanji , gnušamo se proždrljivosti i neumjerenog uživanja hrane. Kad iskreno molimo Boga za oproštenje, tako kako mi opraštamo onome tko je nas uvrijedio , suzbijamo svoju srditost, svoje osvete, uzvraćamo dobrom na zlo, i ljubimo svoje neprijatelje. Kad skrušeno molimo Boga da nam u trenutku napasti ne dopusti pasti u grijeh , time pokazujemo da izbjegavamo lijenost i tražimo sredstva za borbu s porocima i za spasenje. Na kraju, kad molimo Boga da nas izbavi od zla , strahujemo od njegove pravde, i blago nama jer strah Božji je početak mudrosti: strah Božji nas potiče da izbjegavamo grijeh.