Drugi vatikanski sabor o liturgijskoj molitvi

“Da izvrši tako veliko djelo, Krist je u svojoj Crkvi uvijek nazočan, a osobito u liturgijskim činima. Nazočan je u misnoj žrtvi i u osobi službenika i jer se svećeničkom službom sada prinosi onaj isti koji je onda na križu prikazao sama sebe – ponajpače pod euharistijskim prilikama. Nazočan je svojom moći u sakramentima, pa kad tko krsti, sam Krist krsti. Nazočan je u svojoj riječi, jer on govori kad se u Crkvi čita Sveto pismo. Nazočan je napokon kad Crkva moli i psalmira, jer je sam obećao: ‘Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje Ime, tu sam ja među njima’ (Mt 18, 20).” (Konstitucija o svetoj liturgiji, br. 7) “Liturgija je ipak vrhunac ka kojemu teži djelatnost Crkve, i ujedno izvor iz kojega proistječe sva njezina snaga. Doista, apostolski su napori upravljeni Zauzvrat ista liturgija potiče vjernike da nasićeni vazmenim otajstvima budu složni u bogoljubnosti, ona moli da životom vrše ono što su vjerom prihvatili, a obnavljanje Saveza između Gospodina i ljudi u euharistiji privlači i podiže vjernike u neodoljivoj ljubavi Kristovoj. Iz liturgije, dakle, osobito iz euharistije, kao s izvora, izlijeva se na nas milost te se s najvećim uspjehom postizava ono posvećenje ljudi i proslava Boga u Kristu, prema čemu se, kao prema svojoj svrsi, stječu sva druga djela Crkve.” (Konstitucija o svetoj liturgiji, br. 10)